Iako se dugo verovalo da zlatne ribice (Carassius auratus), koje često viđamo u jezercima, plastenicima i fontanama, imaju pamćenje kraće od tri sekunde – naučna istraživanja su pokazala suprotno. Danas znamo da ove tihe stanovnice vodenih prostora imaju memoriju koja traje i do pet meseci, a pokazuju i niz drugih kognitivnih sposobnosti koje ih svrstavaju u red inteligentnijih vrsta među ribama.
Pamćenje zlatnih ribica – više od mita
Stručnjaci za ponašanje životinja utvrdili su da zlatne ribice mogu zapamtiti putanju do hrane, razlikovati oblike i boje, pa čak i prepoznati lice osobe koja ih redovno hrani. Na taj način, ove ribe nisu samo ukras, već i inteligentni organizmi koji reaguju na promene u svom okruženju.
U uslovima zatvorenih sistema – kao što su akvakulture, plastenički rezervoari ili ukrasni ribnjaci – njihova sposobnost da prepoznaju rutinu i okruženje može doprineti stabilnijem ponašanju i lakšem održavanju.
Bez hipokampusa, ali sa funkcionalnim pamćenjem
Kod sisara, memorija se formira u delu mozga koji se naziva hipokampus. Zlatne ribice nemaju hipokampus, ali poseduju sličnu moždanu regiju – palijum – koja omogućava povezivanje događaja u prostoru i vremenu.
Istraživanja pokazuju da, bez obzira na to koji je deo palijuma oštećen, ribice sa povredama ove regije postižu slabije rezultate na testovima memorije. To ukazuje na to da obe strane palijuma učestvuju u procesu pamćenja, što je značajan korak u razumevanju funkcionisanja ribljeg mozga.
Kako zlatne ribice mogu pomoći u kontroli kvaliteta vode
Iako se zlatne ribice najčešće vezuju za dekoraciju, njihova sposobnost prilagođavanja različitim uslovima može imati vrednost i u kontrolisanim uslovima uzgoja. Na poljoprivrednim gazdinstvima gde se voda koristi za više namena – navodnjavanje, akvakultura, dekoracija – prisustvo ovih riba može doprineti praćenju kvaliteta vode, održavanju biološke ravnoteže u jezercima, kao i edukaciji posetilaca, naročito u okviru agroturizma.
Zlatne ribice su osetljive na promene u vodenom okruženju, naročito na pad nivoa kiseonika i povećanje zagađenja. U takvim situacijama, njihovo ponašanje se menja – postaju usporene, plutaju uz površinu ili se povlače u dno. Ove promene mogu poslužiti kao rani vizuelni pokazatelj problema u sistemu, čime omogućavaju blagovremenu reakciju pre nego što dođe do štete u celokupnom vodenom sistemu.
Iako su poslednje studije značajno razjasnile mitove, i dalje ostaje otvoreno pitanje kako tačno funkcioniše memorijski sistem kod zlatnih ribica. Ono što je sigurno jeste da ove ribe imaju mnogo razvijenije sposobnosti nego što se ranije pretpostavljalo – i da ih ne treba potcenjivati.