U Srbiji se godišnje utovi više desetina hiljada jagnjadi, a pravilna ishrana je ključ za dobar prirast, kvalitet mesa i isplativost proizvodnje. Tovna jagnjad su probirači, pa im je potrebna pažljivo izbalansirana ishrana, bez prejedanja, kvarne hrane ili naglih prelaza s jedne vrste hrane na drugu. Pravilnim pristupom moguće je postići da jagnjad u uzrastu od 6 do 8 meseci dostignu telesnu masu od 35 do 45 kilograma, uz randman od 45 do 50%.
Osnove ishrane u tovu
Dnevna ishrana tovne jagnjadi mora da obezbedi sve esencijalne hranljive materije – proteine, energiju, minerale, vitamine i vodu. Hrana se daje uvek u isto vreme, u jednakim vremenskim razmacima, jer svako odstupanje može poremetiti varenje.
U ranoj fazi tova preporučuje se mešavina kvalitetnog sena i koncentrata, dok se pred kraj tova povećava udeo koncentrata i dostiže i do 300 grama po jagnjetu dnevno. Pored toga, kvalitetna paša može značajno doprineti prirastu – idealno 4 kg zelene mase po grlu dnevno.
Kako uklopiti obroke: Paša, seno i koncentrat
Tokom proleća i leta, kada je vegetacija u punom jeku, kvalitetna ispaša može biti i jedini izvor hrane. Ipak, kod mladih trava bogatih leguminozama, obavezno je dodavanje kabaste hrane (seno ili slama) kako bi se sprečili poremećaji u varenju, kao što je nadutost ili proliv.
Prvih 10 dana na paši treba kombinovati ispašu sa suvom hranom. Najbolji rezultati u tovu postižu se kada se paša kombinuje sa postepenim povećanjem količine koncentrata – naročito u poslednjoj fazi tova.
Intenzivni tov u zatvorenom prostoru
Za brži prirast, mnogi stočari se odlučuju za intenzivni tov u zatvorenom prostoru. U tom slučaju, jagnjad se hrane 2 do 3 puta dnevno smešom koncentrata u vidu prekrupe i senom. Automatske hranilice olakšavaju rad, ali i povećavaju utrošak hrane po kilogramu prirasta.
Da bi se izbegli problemi sa varenjem, smeša treba da sadrži 40 do 60% mlevenog sena, a prosečna dnevna količina hrane iznosi između 1,3 do 1,6 kg zrna i 0,75 do 1 kg sena po jagnjetu.
Muška jagnjad koja nisu namenjena za priplod se kastriraju pre tova, jer kastrirani ovnovi brže napreduju, manje se kreću i bolje iskorišćavaju hranu. Takođe, jedinčad brže napreduju od blizanaca, a muška jagnjad brže od ženskih.
U planinskim predelima s obiljem pašnjaka, tov zalučene jagnjadi je česta praksa, ali ako je paša slabijeg botaničkog sastava (tvrda trava, visok sadržaj celuloze), prirasti su slabiji.
Kao i kod svake ozbiljne proizvodnje, i u tovu jagnjadi najvažnije je znati šta se radi i ne ići "napamet". Dobar tov ne znači samo natrpati jagnjad hranom – već obezbediti pravilan ritam ishrane, kvalitetna hraniva i paziti na zdravlje grla. Bilo da ih držite na paši, u štali ili kombinujete oboje, najvažnije je pratiti potrebe jagnjadi, korigovati ishranu po sezoni i stanju pašnjaka i voditi računa o higijeni i pravilnom upravljanju ishranom.