Uneskov Međuvladin komitet za očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa na svom 17. zasedanju koje je održano u Rabatu, u Maroku, doneo je odluku o upisu elementa "Društvene prakse i znanja u vezi s pripremom i upotrebom tradicionalnog pića od šljive – šljivovice", na Uneskovu Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa čovečanstva.
Deo "živog nasleđa" Srbije koji obuhvata znanja i veštine potrebnih za pripremu šljivovice u domaćinstvu i njenu upotrebu u svakodnevnoj i običajnoj praksi, kulturu gajenja specifičnih sorti šljive, tradicionalne zanate, kulturu ishrane i običaje, kao i pečenje šljivovice i njeno korišćenje tokom privatnih ili javnih događaja, upisom na ovu prestižnu listu predstavlja ogroman uspeh i doprinosi ugledu zemlje I naroda na globalnom nivou.
Kada neko u Srbiji kaže rakija, misli definitivno na šljivovicu. Ceo proces dobijanja ovog žestog pića započinje u šljiviku, nastavlja se u kazanu, a završava u buretu. Da bi se dobila ‘‘prava‘‘ potrebno je odnegovati i zemlju i stablo u svim vremenskim prilikama. Dobra šljivovica zahteva optimalno zrele, ili čak prezrele plodove koji moraju biti zdravi. Zdravi plodovi su uslov da se alkoholna fermentacija (vrenje) odvija normalno.
Zašto smo dobri u pravljenju baš ove vrste rakije? Možda je odgovor prava kombinacija sorte, zemljišnih i klimatskih uslova, ali i tradicionalna tehnologija prerade koja se prenosi sa kolena na koleno. Jedno je sigurno, u jednoj čašici šljivovice stane mnogo više od obične žestine - karakter, istorija i kultura jednog naroda.